Plemićki Stari grad Samobor podignule su pristaše kralja Otokara II. na brdu Tepec u razdoblju od 1260. do 1264. iznad samoborskog trgovišta, da bi na tom mjestu ojačali staru granicu. Tlocrt je grada nepravilan i razveden, a sastoji se od tri dijela, od kojih je središnji dio s gradskom jezgrom najstariji. Na jugoistočnom dijelu jezgre nalazi se i visoka obrambena kula, jedini znatniji ostatak najstarije Otokarove faze gradnje, a po njoj se ovaj grad i razlikuje od ostala dva plemićka grada u okolici, Okića i Lipovca, od kojih je veći. Uz ovu kulu nalazi se polukružna kula sa zanimljivom kapelom sv. Ane iz trećeg desetljeća 16. stoljeća na prvom katu trokatne kule. S vremenom se jezgra prema sjeveru širi u izduženo trapezoidno dvorište okruženo jakim obrambenim zidom s peterokutnom baterijskom kulom na krajevima. S južne je strane posljednja izgrađena trokatna kuća. Znatnije pregradnje zbile su se u trećem desetljeću 16. stoljeća, a najveće u 17. i 18. stoljeću te se tada u jezgri formira dvorište palasa s pročeljima od rastvorenih trijemova, a unutrašnjost se bogato oprema. Krajem 18. stoljeća vlasnici napuštaju grad.
U sklopu projekta konsolidacije i prezentacije Staroga grada Samobora izvedeni su radovi obnove zidina kapele. S obzirom na spomeničke značajke i otežane uvjete rada zbog složenosti okomitog i vodoravnog transporta, projekt je bio vrlo zahtjevan. Radovi zidanja kamenog zida, po strukturi jednakog izvornom stanju, tražili su angažiranje visokokvalitetnih majstora starih zanata – obrtnika. Pri zidanju je korišten očišćeni kamen iz urušenja, bijeli cement i gašeno vapno.
